Osmanlije-Uvodne napomene o Osmanskom carstvu (1 dio)
Prvi dio
Prije nego li se počne ozbiljnije govoriti o Osmanskom carstvu, neophodno je oslikati prilike i vrijeme u kome se ono pojavilo, kako bi se potpunije razumjela njegova uloga na svjetskoj pozornici, a posebno njegova uloga u očuvanju islama. Zato ćemo napraviti kratak pregled razvoja događaja u islamskom svijetu nakon četvorice pravednih halifa pa do pojave Osmanlija. Prvi dinastički halifat u islamu je osnovan 661. godine. Bili su to Emevije, čija je prijestolnica bila u Damasku. Vladali su do 750. godine kada halifat prelazi u ruke Abasija, a prijestolnica je prenešena u Bagdad.
Abasije će vladati sve do 1517. godine, sa prekidom od tri godine (1258-1261). Za vrijeme Abasija učinjeno je vrlo mnogo na polju nauke, kulture, arhitekture, proširenju islamske države i svega što je napredno i civilizovano. Međutim, nakon prvog stoljeća vladavine, Abbasije su posustali, pa njihova moć i uticaj opadaju, te se formiraju lokalne dinastije, prije svega u Persiji, a zatim u Španiji, Maroku, Tunisu i Egiptu.
U XI vijeku jedan novi element počinje sve više uticati na razvoj događaja u islamskom svijetu. Bili su to Turci Seldžuci koji vladaju sve do kraja 13. stoljeća i to na području Male Azije, zatim u Palestini, Siriji i Jerusalimu, u Perziji i u Iraku. Svi ovi sultanati i halifati su načelno priznavali Abasijskog halifu, osim jednog potpuno samostalnog, Fatimijskog halifata osnovanog u Tunisu 909. godine, da bi se kasnije proširio na Egipat, cijelu sjevernu Afriku, Siriju i dijelove Arabije. Fatimije su bili šiije, a Abasijskog halifu su smatrali uzurpatorom.
Salahuddin Ejubija, Kurdski vojskovođa, je godine 1171. pokorio Fatimijski halifat i svrgnuo šiije sa vlasti.Zatim dolazi jedan od najcrnjih trenutaka u historiji muslimana, najezda divljih Mongola koji su u nekoliko navrata porušili i popalili glavninu islamskog svijeta. Bila je to neusporediva rušilačka mašina koja je, skoro u trenu, razorila skoro sve ono što je građeno stoljećima. Najstrašnije što su ovi divljaci učinili je to da su godine 1258., predvođeni divljim zločincem Hulagu-hanom, razorili i popalili Bagdad, ubivši na desetine hiljada muslimana, među kojima i posljednjeg Abasijskog halifu. Bio je to nenadoknadivi gubitak za cijeli civilizirani svijet. Neki historičari kažu da se nikako ne može pretjerati u opisima razmjera Mongolskih razaranja. Međutim, muslimani su preživjeli ova divljanja, a Mongole su islamizirali. Tri godine nakon razaranja Bagdada, Turci Memluci u Kairu proglašavaju halifat, kao nastavak Abasijskog hilafeta.Nakon Mongolskih razaranja, i prestanka njihovog značaja, iskristalisalo se pet centara islamske moći.
Prvi je bio Memlučki sultanat u Egiptu, Palestini i Siriji. Dugo vremena je bio glavno uporište arapsko-islamske kulture. Smjenjuju ih Čerkezi Memluci koji su uglavnom bili nesposobni, a historičari nisu sigurni da li su posljednji od njih uopće bili pravi muslimani. Pošto su bili okrutni, neobrazovani i slabe vjere, nisu predstavljali nikakvu značajnu silu, bez obzira na veličinu teritorije kojom su vladali i bogatstvo kojim su raspolagali.Drugi su bili Persijanci, stara moćna nacija. Međutim, odavno su već bili skloni šiizmu, a početkom 16. vijeka šiizam proglašavaju državnom religijom. Bio je to oblik šiizma koji apsolutna većina ehli-sunnetske uleme svrstava u nevjerništvo. (Napomena: Današnje šiije u Iranu su uglavnom daleko od ovog oblika šiizma).
Treći centar je bio na širem području današnje sjeverne Indije, gdje su vladale Turske dinastije, a u XVI vijeku ih smjenjuju Moguli, koje je osnovao Babur, islamizirani potomak Timura Lenka. Moguli će se u tom području zadržati sve do dolaska Britanaca.Četvrti su bili islamizirani Mongoli koji uspostaviše Hanat Zlatne Horde na području današnje južne Rusije i Čagatajski Hanat na području Srednje Azije.
Peti i posljednji su bili Turci Osmanlije, čije je carstvo u usponu godine 1402. raskomadao Timur Lenk. Bila je ovo i posljednja najezda Mongola. Međutim, Sultan Mehmed I je relativno brzo ponovo ujedinio carstvo uspostavio kontrolu nad njim.U XII i XIII stoljeću krstaši iz Evrope punih 195 godina organizuju kontinuirane pohode na islamske zemlje s izlikom zauzimanja „svetog groba”, a stvarni razlog je bio napad na islam i pokušaji uništenja muslimana. Turci Memluci, Turci Seldžuci, Salahuddin Ejubija i drugi su uglavnom uspješno odolijevali ovim napadima, ali su se svi vremenom umorili. Bila je potrebna jedna nova snaga koja će zaštititi islam i muslimane. Persijanci su tada uglavnom bili šiije, čime se isključuje svaka mogućnost nošenja zastave islama. Čerkezi Memluci ni po čemu nisu bili dostojni predvoditi muslimane, muslimanske dinastije u Indiji su bile preokupirane unutarnjim problemima, a netom islamizirani Mongoli su bili suviše mlada muslimanska nacija da bi preuzeli tako važnu ulogu. Arapi su, nakon mongolskog razaranja Bagdada potisnuti na margine islamskog svijeta. Allah Uzvišeni je obećao da će čuvati svijetli Islam. U svakom vremenu je On Uzvišeni odabirao pojedince između svojih dobrih robova, te preko njih održavao Svoje obećanje. U tom trenutku historije Uzvišeni Gospodar je odabrao svoje dobre robove Osmanlije, pozicionirao ih u srce Anadolije i dodijelio im ovaj časni zadatak.
Od male vazalske kneževine Osmanlije će vrlo ubrzo na temeljima pobožnosti, pravednosti, učenosti i hrabrosti izgraditi neslućeno snažnu silu, koja neće sjediti u Aziji i drhteći čekati prodore krstaša i navale Mongola, nego će predziđe islama prenijeti na zapad, duboko u Evropu i na taj način zamijeniti uloge sa neprijateljima islama. Punih 300 godina Evropa će drhtati od straha pred Osmanskom vojskom koja će izrasti u nepobjedivu borbenu mašinu. Nekada moćno Bizantsko carstvo će biti potpuno uništeno, šiijama će biti podrezana krila, a zatim će preuzeti hilafet od onih koji ga nisu bili dostojni, a koji će u njihovim rukama ostati 407 godina. Nakon Osmanlija, do danas, neće se pojaviti niko dostojan da ga nosi.
Osmansko carstvo je formirano 1299. godine proglašenjem nezavisnosti Osman Gazijinog begluka, a prestalo je postojati 1922. godine, dakle, postojalo je 623 godine pod upravom jedne dinastije. Utemeljivač Osmanskog carstva je Osman Gazi koji potiče iz plemena Kaji, najuglednijeg od 24 plemena koja su činila Oguski klan. Duhovni otac Osmanskog carstva je Šejh Edebali. Gazi Osman i njegov babo Ertugrul Gazi su bili muridi ovog velikog šejha. Gazi Osman je još bio i zet šejh Edebalija. Orodivši se ovim Allahovim evlijom, Gazi Osman je obezbijedio rađanje časnog potomstva. Slijedivši primjer svojih predaka, svaki potonji sultan je imao šejha.
Osmansko carstvo, za kratko vrijeme dobija važne bitke protiv Bizantije i begluk sa površinom od 48. 000 km, koji je Osman Gazi nasljedio od svog oca, za vrijeme njegove vladavine proširuje se na 160. 000 km. Vremenom se ovo carstvo u brzom usponu proširilo zahvaljujući velikim osvajanjima i pokoravanjima ostalih turskih begluka tako da u vrijeme vladavine dvanaestog Padišaha, Sultan Murata III, zahvata prostor od 19.902.000 km. Granice Osmanske imperije u ovom periodu dosezale su od Atlanskog okeana na zapadu do Kaspijskog mora na istoku, od Baltičkog mora na sjeveru do polovine Afričkog kontinenta na jugu. Sredozemno more tada je bilo samo jedno od osmanskih jezera.
U razdoblju 623 godine postojanja Osmanskog carstva, na njegovom prijestolju izmjenilo se 36 Sultana. Od 1516 godine, kada je deveti vladar po redu, Sultan Selim Javuz (žestoki), preuzeo halifat od Arapa, osmanski Sultani su počeli nositi zvanje “muslimanski halifa” i to je trajalo narednih 407 godina. Među svim sultanima najduže je trajala vladavina desetog sultana, Sulejmana Veličanstvenog, koji je carstvom rukovodio punih 46 godina, dok je najkraća bila vladavina trideset trećeg sultana, Murata V, a trajala je samo tri mjeseca. Svi osmanski sultani su bili predmet neosnovanih i nemilosrdnih kritika nekih zapadnjačkih i turskih historičara zadnjih namjera, a zapravo su sultani još u ranom djetinstvu sticali visoki stepen naobrazbe u skladu sa tadašnjim potrebama. Svakom mladom princu bi bio dodijeljen učitelj. Učitelji su pažljivo birani iz redova najbolje uleme.
Posebna pažnja se posvećivala princu prijestolonasljedniku. Kod ponajboljih alima tog vremena prinčevi su izučavali discipline iz islamskih znanosti, strane jezike (arapski i persijski obavezno), književnost, historiju, vještine ratovanja i upravljanja. Kad bi mladi princ dostigao petnaestu godinu, pa i manje, bio bi upućen u jednu od Osmanskih pokrajina gdje bi sticao iskustva u vođenju države. Mnogi od njih su se ubrajali u prave umjetnike svoga vremena. Među njima je bilo 22 pjesnika, 12 kaligrafa, 8 kompozitora, jedan draguljar, jedan majstor streljaštva, te jedan rezbar. Svi, bez izuzetka, bili su sportisti i ratnici. Sultan Murat IV se odlikovao vještinom jahanja i dizanjem tegova, a Sultan Abdulaziz je bio majstor hrvanja.
Osmanlije-Osvajači i branitelji (11 dio)
Jedanaesti dio
Najveća nada Bizantijaca u opkoljenom Istanbulu bili su kopneni bedemi koji su se protezali od zaljeva Zlatni rog pa sve do Mramornog mora u ukupnoj dužini od 6,5 kilometra. Izgradio ih je Antemije, namjesnik malodobnog Teodosija. Gradnja je počela 405. godine, a završena je 413. Ovi bedemi će kasnije dobiti naziv Teodosijevi bedemi.
Teodosijevi bedemi su kompleks fortifikacijskih objekata za defanzivnu borbu sačinjeni od unutrašnjih i vanjskih zidova, kula, kanala, opkopa, brisanog prostora i saobraćajnica koje povezuju sve ove elemente. Unutrašnji zidovi su visoki oko 12 metara mjereno sa gradske strane, a oko 9 metara mjereno sa vana. Njihova debljina je fantastičnih 4 metra na vrhu zida, a 4,7 metara u njegovoj osnovi. Na vrhu vanjskih zidova je grudobran visine oko 1,5 metara.
Cijelom dužinom unutrašnjeg zida bile su razasute kule, njih 192. Svaka je bila visoka između 17 i 18 metara. Većina njih je bila kvadratne osnove dok su neke bile šestougaone i osmougaone. Njihov radijus je varirao od 5,4 metara do 10,2 metara. Međusobna udaljenost kula je bila nešto više od 50 metara. Bile su dvospratne sa vanjskim stepenicama. U prizemlju kula bila su skladišta ratnog materijala, a na spratu su bili stražari koji su kroz male prozore mogli osmatrati i dejstvovati po neprijatelju. Po potrebi, na vrhu kule se mogao postaviti manji katapult ili lakši top.
Vanjski zid je bio visok oko 3 metra sa unutrašnje strane i oko 8 metara sa vana. I na ovom zidu su bile postavljene kule. Na vrhu svake kule bio je grudobran, a na njihovim zidovima su bile puškarnice kroz koje se moglo dejstvovati ručnim vatrenim oružjem ili manjim topovima.
Prvu liniju odbrane predstavljao je kanal širine oko 18 metara i dubine oko 6 metara. Bio je ispunjen vodom, a sa obe strane bio je ojačan kamenim zidovima visine oko 1,5 metara, mjestimično isprekidan pregradama, a u njegovoj unutrašnjosti je bio skriven tunel kroz koji je u grad doticala pitka voda.
Između kanala i vanjskog zida bio je brisani prostor širine oko 18 metara. Ako bi napadač uspio preći kanal, našao bi se na brisanom prostoru po kome bi branioci dejstvovali sa vanjskih i unutrašnjih zidina.
Na Teodosijevim bedemima bilo je ukupno 10 velikih kapija kroz koje se moglo ući u grad ili izaći iz njega. Neke od njih su bile javne kroz koje su u grad ulazili ljudi i roba. Svaka od njih je imala svoje ime. Druge su bile vojne kapije, a označavane su samo brojevima. Osim velikih, postojale su i male kapije čiji broj nije poznat. Služile su za odbrambene svrhe i nalazile su se na vanjskom, (malom) zidu. Velike kapije su prolazile kroz oba zida. Sa obe strane svake velike kapije bila je po jedna kula. Gledano od Mramornog mora, raspored velikih kapija je bio slijedeći:
Prva vojna kapija, Zlatna kapija, Druga vojna kapija, Izvorska kapija, Treća vojna kapija, Kapija Regium, Četvrta vojna kapija, Romanova kapija, Peta vojna kapija, Kapija Harisius i Kerkoporta (Cirkuska kapija).
Čitav kompleks bedema je građen od kamenih blokova i cigle, a kao vezivo je korišten krečni malter. Dobar dio kamena je bio mermer, uziman sa ruševina antičkih građevina, a korišten je i tvrdi krečnjak.
Osim kopnenih bedema, oko Istanbula su se protezali i bedemi sa morske strane. Pružali su se cijelom obalom Zlatnog roga i obalom Mramornog mora. Izgrađeni su za vrijeme Konstantina Velikog, ali su vremenom proširivani i ojačavani. Bili su dosta slični kopnenim bedemima, ali znatno niži i ukupno slabiji, jer Bizantiji, kao pomorskoj sili, nikada nije prijetila opasnost sa mora. Ovi bedemi su bili dugi oko 14 kilometara sa 298 kula i 30 kapija.
Osmanlijska vojska
Česti sukobi sa neprijateljem su pokazali Osmanlijama da je nužno pristupiti formiranju elitnih trupa koje će biti vrhunski obučene i jednako tako motivirane i koje će biti sposobne odgovoriti svakom zadatku na koji bi naišle. Tako su nastali janjičari.
Začetak janjičara datira iz vremena sultan Murata I kada su Čandarli Kara Halil i molla Rustem u Galipolju osnovali adžemijski korpus. Od tada su ratni zarobljenici, nakon što bi prošli kraću obuku, uzimani u ove trupe. Kasnije se odustalo od direktnog uključivanja zarobljenika u trupe. Nakon što bi neko vrijeme proveli u turskim porodicama učeći jezik i običaje, bili bi upućeni u centar za obuku u Galipolju. Nakon toga su raspoređivani u janjičarski korpus.
Uzimanje kršćanskih mladića u janjičare je vršeno po dva osnova. Prvi je bio zakon o uzimanju ratnih zarobljenika koji je propisivao uzimanje jedne petine od ukupnog broja ratnih zarobljenika. Drugi je bio devširma – odabir dječaka iz kršćanskih porodica koje su živjele na teritoriji osmanlijske države. Vremenom je devširma postala jedini osnov za popunu janjičarskih trupa. Devširma je obavljana jednom u tri ili jednom u pet godina. Ovim postupkom su odabirani dječaci starosti od osam do osamnaest godina i to iz Albanije, sa Peloponeza, iz Bugarske, Srbije, Bosne i Mađarske.
Prema zakonu o devširmi, uzimani su samo zdravi dječaci iz uglednih kršćanskih porodica. Kasnije je učinjen izuzetak od ovog pravila. Nakon osmanlijskog zauzeća Bosne, lokalno stanovništvo je zatražilo da se bosanski dječaci uzimaju u janjičare, bili oni kršćani ili muslimani. Izuzetak su bili i dječaci iz plemena Abaza sa Kavkaza, koji su takođe uzimani u janjičare iako su bili muslimani. U propisano vrijeme, dječaci bi došli na sakupljalište u pratnji očeva i seoskih sveštenika gdje bi bili predati državnim službenicima koji su ih upisivali u posebne registre. Sinovi jevreja nisu uzimani u janjičare. Takođe nisu uzimani ni sinovi seoskih stariješina, čobana i govedara, dječaci bez roditelja, ćelavi, oholi, ćosavi i oni koji su rođeni obrezani. Nisu se uzimali ni oni koji su bili izrazito niski ili izrazito visoki, zatim oni koji su znali turski jezik, koji su oženjeni niti oni koji su se bavili nekim zanatom ili umjetnošću. Isto tako nisu uzimani dječaci koji su vidjeli Istanbul, općenito – nisu uzimani oni koji su imali priliku upoznati nešto od života i svijeta.
Po dolasku u Istanbul, dječaci su pažljivo pregledani i upućivani ljekarima na posebna osmatranja. Ponovo je sačinjavan poseban registar dječaka. Nakon finalnih pregleda i obrezivanja, upućivani su u turske porodice na selima gdje su neko vrijeme radili i učili jezik i islamske propise. Kad bi isteklo vrijeme učenja jezika i privikavanja, dječaci su vraćani u sabirne centre gdje su prolazili vojnu obuku. Zatim se vršila selekcija mladića koja je nazivana čikma. Postupkom čikme, mladići su uzimani na dvor gdje su podučavani za buduće službenike osmanlijske države, a oni skloni oružju su regrutovani u janjičare.
Nakon duge i temeljite vojne obuke i strogog vaspitanja, janjičarski korpus je raspolagao sa tada najelitnijim vojnicima. Od malih nogu, janjičari su odgajani da budu beskrajno odani sultanu i državi. Potaknuti potpunom odanošću i zadovoljni najboljim tretmanom, janjičari su stoljećima bili udarna snaga osmanlijske vojske.
Ipak, janjičari nisu sačinjavali glavninu osmanlijskih snaga u napadu na Istanbul. U toj operaciji, najbrojnije jedinice bile su one sačinjene od azapa, koji su bili lahki pješadinci, uglavnom korišteni kao pomoćna prethodnica osmanlijske vojske. U slučaju potrebe, korišteni su i za gradnju mostova i prokopavanje tunela. Ove jedinice su popunjavane isključivo Turcima i to na preporuku uglednih ljudi.
Tu su bili i pripadnici odreda sipah, zatim silahdari, džebedžije i ostali rodovi vojske.
Osmanlije su vrlo rano shvatili važnost artiljerije. Smatra se da je top, kao vatreno oružje, prvi put korišten u bici protiv Karamana 1386. godine, a zatim i na na Kosovu 1389. godine, iako neki historičari navode da su se u Evropi koristili nekoliko godina ranije. Osmanlije su imali livnice topova još prije zauzimanja Istanbula i to u Bursi i Jedrenu. Tačno je da su korištene neke naprave koje su ličile topovima, međutim, to nikako nisu bili topovi.
Prvi pravi topovi, koji su korišteni za razbijanje zidina bili su oni osmanlijski, a koristio ih je sultan Fatihov otac Murat II pri opsadi Istanbula 1422. godine. Iako tada najbolji, ovi topovi nisu bili dorasli zidinama Istanbula. Predan nauci i tehnici, sultan Fatih je shvatio svu moć topova, te nije štedio sredstva za njihov razvoj, čime se bavio još za vrijeme vladavine njegovog oca Murata.
Dolaskom na vlast, sultan Fatih još više ulaže u razvoj topova pa ubrzo raspolaže do tada neviđeno snažnim topovima koje je postavio u kulama Anadolu-hisar i Rumeli-hisar, o čemu smo ranije govorili. Ohrabren takvim uspjehom, sultan Fatih izrađuje tehničku dokumentaciju za još veći top koji je za njega izlio iskusni mađarski livac Urban. Ubrzo je izliven top zastrašujuće snage, pa je izvršeno probno paljenje u predgrađu Jedrena. Ispaljen je projektil težine oko 600 kilograma na daljinu od 1800 metara. Kameno đule se zabilo u zemlju na dubinu od oko 2 metra. Bilo je potrebno 60 pari volova da vuku ovu grdosiju, a oko 200 ljudi ga je opsluživalo. Nakon uspješne probne paljbe, sultan Fatih je naredio da top odmah krene prema Istanbulu.
Svi zapadni historičari iznose kako je Mađar Urban bio konstruktor topa, međutim, on je bio samo livac. Znanje i iskustvo je stekao izlivajući crkvena zvona. Pošto je dobro poznavao osobine metala, njegova iskustva u livanju su bila dragocjena. Konstruktor topova bio je sultan Fatih lično. Za takav poduhvat, bila su potrebna inžinjerska znanja koja je sultan Fatih imao, dok je Urban bio tek iskusni livac koji je poznavao osobine metala i mogao je odliti bilo šta za šta bi mu bila predočena tehnička dokumentacija.
U napadu na Istanbul, na strani Osmanlija učestvovao je i određen broj slavenskih vojnika, prvenstveno Srba, koje su njihovi vladari otpremili na sultan Fatihov zahtjev. Složena vazalska pravila tog vremena su tako nalagala.
Planirajući zauzimanje Istanbula, sultan Fatih je naredio popravak i dogradnju tada postojeće flote i izgradnju novih plovila. Ubrzo je raspolagao flotom sačinjenom od trirema – lađi sa trostrukim redom veslača i dvije katarke uz korištenje jedara samo onda kad je bio povoljan vjetar. Tu su bile i bireme – lađe u kojima su sjedili veslači u parovima sa obe strane, a imale su samo jednu katarku. Fuste su bile duge lađe, lakše i brže od birema, pogonjene veslačima i jednom katarkom. Bio je i manji broj većih lađa sa veslima i jedrima, kao i teških teretnih jedrenjaka. Bizantijski izvori besmisleno pretjeruju kad izvještavaju o snazi osmanlijske flote koja je krenula u osvajanje Istanbula. Prema svjedočenjima italijanskih mornara koji su tada bili u Istanbulu, flotu je sačinjavalo šest trirema, deset birema, oko petnaest galija na vesla i veći broj malih plovila korištenih za prenošenje poruka.
Teško je odrediti i približnu brojnost osmanlijske vojske koja je učestvovala u napadu na Istanbul. Halil Inaldžik navodi da je borbeni dio iznosio najmanje 50 000 vojnika, Franc Babinger smatra da je tadašnje Osmanlijsko carstvo moglo dati najviše 80 000 vojnika. Bizantijski hroničari su toliko pretjerali da su njihove navode potpuno odbili svi kasniji historičari. Halkokondil je govorio o 400 000 ljudi, Francez spominje 165 000, a Duka bilježi 256 000. Naknadne analize historičara i vojnih eksperata su dovele do zaključka da je najrealnija brojka ona koju navodi Đakomo Tetaldi, a to je oko 60 000 vojnika od kojih je bilo najviše 8 000 janjičara.
Osim borbenog dijela, u vojsci koja je osvojila Istanbul bilo je nekoliko hiljada onih koji su služili u neborbenom dijelu. U taj dio spadaju jedinice koje su popravljale i izgrađivale puteve, zatim oružari, konjušari, ljekari, kuhari, berberi i razne zanatlije. Osmanlije nisu pravili veliku razliku među ešalonima. Važan je bio hizmet islamu, a posebno u jednoj tako odabranoj bici kao što je bitka za Istanbul. Ko god je učestvovao u njoj, makar na taj način što je donio jednu cjepanicu na kojoj će se kuhati hrana za vojnike, smatrao se dijelom vojske koja je osvojila Istanbul. Osmanlije su svakom pružali šansu da hizmeti onako kako najbolje zna. Hizmet je bio nuđen čak i kršćanima. Pošto zbog razumljivih razloga nisu željeli hizmetiti islamu, njima je nuđen hizmet državi. Osmanlije su cijenili svakog ko je doprinosio njihovim uzvišenim ciljevima.
Raspored kršćanskih snaga
Na vijest da se Osmanlije približavaju gradu, Konstantin Dragaš je pristupio raspoređivanju snaga duž gradskih bedema. Njegov položaj je bio u blizini Romanove kapije. Đustinijani, sa svojim ljudstvom, je raspoređen desno od cara, kod Harisijeve kapije. Mlečani su dobili dio bedema kod palače Vlaherna i Kalgarijske kapije. Braća Langasko i nadbiskup Leonardo Hioski su bili na dijelu bedema koji je dopirao do Zlatnog roga. Lijevo od Konstantina je bio Kataneo sa svojim Đenovljanima, zatim Teofil Paleolog sa Bizantijcima sve do Zlatne kapije koju je branio Đenovljanin Manuel. Dalje lijevo sve do mora bio je Dimitrije Kantakuzin sa Bizantijcima. Duž bedema sa morske strane se nije očekivao ozbiljniji napad pa je taj dio bio pokriven italijanskim mornarima i istanbulskim monasima, a tu je bio i princ Orhan sa nekolicinom Turaka, te kardinal Isidor. Na bedemima duž Zlatnog roga bili su italijanski mornari pod komandom Gabrijela Trevizana, a lukom je komandovao Alvizo Dijedo. Kršćanska flota se sastojala od 26 velikih brodova od kojih je 10 bilo bizantijskih i 16 italijanskih. Svi brodovi su bili na jedra, bez veslača i sa visokom palubom. Osim ovih brodova, u luci je bio izvjestan broj trgovačkih brodova i manjih plovila. Malo dublje u gradu su bila dva rezervna odreda, jedan pod komandom Luke Notarasa – velikog duksa, a drugim je komandovao Nićifor Paleolog.
Kako bi spriječili ulazak osmanlijskog brodovlja u Zlatni rog, italijanski mornari su pomoću brodova razvukli čelični lanac koji je jednim krajem bio svezan za bedeme italijanske kolonije Galate, a drugi za istanbulske bedeme duž obale Zlatnog roga, tačnije za Evgenijevu kulu. Lanac je bio ogroman i vrlo masivan. Da ne bi popustio pod vlastitom težinom, mjestimično je pridržavan malim drvenim splavovima. Bio je to stari i oprobani recept. Nijedan tadašnji brod ga nije mogao preći, niti mu je bilo moguće prići, jer su ga štitili strijelci sa bedema grada i grčka vatra sa brodova usidrenih u neposrednoj blizini.
Osmanlije-Početak napada (12 dio)
Dvanaesti dio
Glavnina borbenog dijela osmanlijske vojske, predvođena sultan Fatihom, napustila je Jedren u petak 23. Marta 1453. godine, dok su opsadna oruđa, teški topovi i ostali ratni materijal krenuli mnogo ranije. U sultanovoj povorci je bio veliki vezir Čandarli Halil-paša, sultanov šejh, Ak Šemsedin, njegov učitelj molla Gjurani, molla Fenari i još mnogo uleme. Šejh Ak Šemsedin je bio učenik još čuvenijeg šejha Bajram Velija. Njegov zadatak u ovoj operaciji je bilo duhovno vođstvo, što je bila tradicija Osmanlija prilikom vojnih pohoda.
Karadža-beg, jedan od osmanlijskih visokih oficira zadužen za popravke puteva i mostova, usput je pokorio neka područja uz Mramorno i Crno More. Do četvrtka, aprila, čitava vojska je bila nadomak Istanbula, a sutradan, u petak 6. aprila, započela je opsada. Sultan Fatih je zauzeo mjesto nasuprot Romanove kapije i oformio štab na brdašcu danas poznatom kao Maltepe.
Lijevo od sultana bile su raspoređene evropske trupe pod komandom Karadža-paše koji je imao na raspolaganju nekoliko teških topova za dejstvovanje po bedemima palače Vlaherna. Na sultanovoj desnoj strani bile su anadolijske trupe pod komandom Ishak-paše. Anadolci su pokrivali front od Mramornog mora do rječice Likos. Trupama oko Likosa komandovao je sultan lično. U njegovoj neposrednoj blizini bio je stacioniran veliki top i nekolicina nešto manjih. Oko sultana su raspoređeni janjičari i još neke trupe. Odmah iza prvih linija bili su bašibozuci, očekujući naređenje za napad.
Zaganos-paša sa svojim jedinicama je zauzeo položaj na uzvišenjima sjeverne obale Zlatnog roga. Njegov zadatak je bio da motri na italijansku koloniju Galatu. Pošto sultan Fatih nije vjerovao u dato obećanje Italijana o njihovoj neutralnosti tokom sukoba, Zaganos-paša bi brzo reagovao na svaku iznenadnu akciju iz Galate.
Osmanlijskom flotom je komandovao admiral Baltaolu. Njegov zadatak je bio sprečavanje dotura bilo kakve pomoći gradu morskim putem. Drugi zadatak flote je bio ulazak brodovlja u Zlatni rog. Kao bazu, Baltaolu je odredio luku Diplokion, tačno gdje je sada palata Dolma Bahče.
Osmanlijski logor
Kada je sa visokih gradskih bedema pogledao osmanlijski logor, Konstantina je prouzimala zebnja. Još uvijek se živo sjećao strašne moći osmanlijske artiljerije kada je, pred njegovim očima, razarala Heksamilionske bedeme na Peloponezu. Savršen poredak osmanlijske vojske oko bedem Istanbula bio je fascinirajući. Raskošni sultan Fatihov šator na brdašcu Maltepe je bio veličanstven prizor. U osnovi crven, sav izvezen zlatom i neobično velik, šator je bio simbol snage osmanlijske države. Van dometa bilo kakvog projektila, bio je dodatno zaštićen fortifikacijskim preprekama u savršeno koncentričnim krugovima kao što svjetlosni oreoli okružuju mjesec. Najstasitiji vojnici iz odabranih trupa su bili pažljivo raspoređeni kao sultanovo obezbjeđenje, a njihov poseban višegodišnji odgoj i obuka su bili takvi da bi svaki od njih u svakom trenutku vrlo rado umro za sultana. Sultan je bio čuvan kao oko u glavi.
Mnogobrojni šatori vezira, uleme i istaknutih vojskovođa bili su pažljivo raspoređeni na strateškim mjestima u logoru. Odjeća i oprema vojnika je bila reprezentativna. Bijele janjičarske kape i crveni turbani azapa su se posebno isticali. Šljemovi na glavama pripadnika konjice su se prisijavali na proljetnom suncu, a živopisne boje odjeće slavenskih trupa su posebno žalostile Konstantina. Jasno je vidio svoju pravoslavnu braću kako disciplinovano služe u redovima Osmanlija.
Svaka jedinica je imala svoju zastavu. Bilo ih je raznih boja – crnih, crvenih, žutih i zelenih.
Svaka od njih je pažljivo izrađena i dotjerana posebno za ovu priliku. Bezbroj njih se vihorilo na laganom povjetarcu, ali je najupečatljivija bila ona sultanova – sva u crvenoj svili, zlatu i srebru. Sablje, bodeži, džiliti, buzdovani, vršci kopalja i metalom okovani lukovi su bacali bezbroj sitnih bljeskova na posmatrača. Kao kruna svega izloženog, ogromni topovi su bili poseban prizor. Mogao je vidjeti i mnogo konja, mula i kamila, sve same prekrasne primjerke životinja u perfektno organizovanim poljskim stajama i savršeno uskladištene zalihe hrane za njih.
Ipak, vrijeme namaza u osmanlijskom logoru je bilo najteže za kršćanske posmatrače. Kad bi nastupilo vrijeme namaza, sa svih strana bi se začuli glasovi nebrojenih mujezina. Ezan za ezanom se nadovezivao kao da nikada neće prestati. Svaka jedinica je klanjala u svom logoru, poredana u dugačke, perfektno poredane safove. Džemati su se neprestano smjenjivali, skoro od jednog do drugog namaskog vremena. Činilo se da u svakom trenutku jedan džemat obavlja namaz. Posebnu pažnju u osmanlijskom logoru su privlačili šejhovi. Njihovi bijeli kauci, zelene i bijele amame su ih izdvajali iz mnoštva. Kud god bi se kretali, ukazivana im je posebna pažnja. Čitava armija, kako obični vojnici tako i oficiri, ukazivali su im počasti tako što bi, u trenutku njihovog prolaska, prekinuli trenutne radnje i skrušeno stajali u znak poštovanja prema učenosti i pobožnosti. Zadatak šejhova je bio održavanja borbenog morala na potrebnoj visini. Osmanlijska armija je funkcionisala kao najprecizniji mehanizam.
Suprotstavljeni planovi
Sultan Fatihov plan zauzimanja Istanbula je zahtijevao diplomatsko i vojno razmatranje situacije. Iznad svega, morao je djelovati vrlo brzo, prije nego li zapadne sile reaguju i pošalju značajniju pomoć, bilo kopnom ili morem. U drugu ruku, morao je biti i strpljiv, radije koristeći barut i novac nego prolivajući krv. Zbog toga je pripremio najmoderniju tehniku, uključujući tešku artiljeriju kojom će razbiti bedeme i snažnu mornaricu kojom će spriječiti dotur hrane i ratnog materijala u grad. U isto vrijeme je namjeravao zauzeti grad uz što manje ljudskih žrtava sa obe strane i što manje razaranja.
Đustinijanijev plan je bio upravo suprotan sultan Fatihovom. On i njegovi savjetnici su mislili da ishod opsade najviše ovisi o vremenskom faktoru. Ako branioci izdrže dovoljno dugo, pomoć sa Zapada će sigurno doći, bilo iz Ugarske, bilo iz Italije. Bio je potpuno u pravu. Međutim, osmanlijska artiljerija je bila mnogo razornija nego što se očekivalo, a i flota je bila brojnija nego što se moglo zamisliti. Đustinijani Longo je mislio da se bedemi mogu odbraniti jednako uspješno kao i 1422. godine, koristeći puške, samostrele i grčku vatru, tako da osmanlijska brojnost u odnosu na branitelje ne predstavlja nikakvu prednost. Čak i snažna osmanlijska flota u Mramornom moru ne predstavlja posebnu opasnost sve dok ne prodre u Zlatni rog. Sva ova razmatranja su bila potpuno ispravna, tako da su Konstantin i Đustinijani s pravom očekivali uspjeh. Istanbul uopće nije bio u beznadežnom položaju kao što se to, pogledom na skice i karte, sada čini.
Početni napadi
Prije nego je otpočeo sa napadom, u skladu sa propisima šerijata, sultan Fatih je poslao izaslanika pod bijelom zastavom da posljednji put ponudi mirno razrješenje sukoba tako što će se grad dobrovoljno predati. U tom slučaju garantuje se sigurnost života i imovine svim stanovnicima grada. U protivnom, grad će biti zauzet na juriš, čime njegovi stanovnici i njihova imovina postaju legitiman plijen osvajača.
Pošto je ponuda glatko odbijena, napad je otpočeo artiljerijskom paljbom usmjerenom na moćne gradske bedeme na kopnenoj strani. Bilo je to u petak, 06. 04. 1453. godine, nakon džuma-namaza.
Snaga sultan Fatihovih topova je iznenadila obe strane. Već do prvog sumraka, manji dio bedema u predjelu Harisijeve kapije je bio znatno oštećen, a do kraja narednog dana i skoro potpuno uništen. Ipak, tokom noći, branitelji grada su ih uspjeli donekle sanirati. Narednih dana su nastavljeni artiljerijski napadi duž bedema u području rječice Likos. Veliki topovi su bili izuzetno efikasni tako da je za sedam dana skoro potpuno porušen dio bedema u zahvatu uvale koju formira Likos.
U međuvremenu, zauzete su dvije tvrđave u predgrađu koje su pružale otpor. Jedna je bila Terapija pored Bosfora, a druga Studios na obali Mramornog mora. Napadi na tvrđave su izvođeni manjim snagama, pa su borbe trajale oko dva dana, nakon čega su tvrđave zauzete na juriš. Admiral Baltaolu je sa mornaricom pokušao prodor u Zlatni rog, više s namjerom iskušavanja bizantijske flote koja je besprijekorno reagovala nakon čega je admiral odustao. Ubrzo je okrenuo brodovlje na drugu stranu i zauzeo Prinčevska ostrva na Mramornom moru. Ova operacija je prošla vrlo glatko uz neznatan otpor na jednom ostrvu.
Đustinijani Longo je zaista bio izuzetan stručnjak za protivopsadnu borbu. Znao je sve trikove. Da bi umanjio razornu snagu Fatihovih topova, naredio je da se preko zidina prebace obloge od volovskih koža i bala vune. Na taj način je uspio usporiti razaranja i kupiti nešto dragocjenog vremena. Njegove izuzetne organizacijske sposobnosti su najviše došle do izražaja pri izradi grudobrana i palisada koje će umjesto porušenih bedema pružati zaštitu kad se Osmanlije odluče na juriš. Koristio je drvenu građu i vreće napunjene zemljom. Palisade su brzo padale pod paljbom Fatihovih topova, ali su isto tako brzo ponovo podizane. U gradnji grudobrana su učestvovali svi sposobni stanovnici grada, uključujući žene i djecu.
Medvjed i medvjedići
Pri opsadi grada, Osmanlije su koristili ukupno 69 topova organizovanih u četrnaest ili petnaest baterija, raspoređenih na mjestima koja su procijenjena kao najranjivija. Jedan od velikih topova je bio smješten nasuprot palate Vlaherna gdje je bedem bio jednostruk i gdje nije bilo opkopa. Drugo teško oruđe bilo je ispred sultan Fatihovog šatora, nasuprot Romanove kapije. Na bokovima teških topova bili su nešto lakši topovi. Osmanlijski artiljerci su ih zvali „Medvjed i medvjedići“.
Teški top je ispaljivao projektile težine od oko 600 kilograma. Bio je postavljen na posebno konstruisano drveno postolje, a sa strana je bio zaštićen moćnom drvenom ogradom. Sa prednje strane bila su masivna drvena vrata koja su se otvarala samo kad je oruđe dejstvovalo. Opsluživala ga je posebna logistička jedinica. Oruđe je trošilo velike količine baruta koji je trebalo stalno dopremati.
Osim teških topova, neprestano su dejstvovali i manji topovi. Dnevno je ispaljivano 100-150 projektila. Projektili su izrađivani od jedne vrste crnog kamena koji je vađen u kamenolomu na obali Crnog mora. Od izvađenih kamenih gromada, klesari su izrađivali kamene kugle, nakon čega su brodovima dopremane u luke na Bosforu. Tu ih je prihvatao Zaganos-paša i dalje ih volovskim zapregama transportovao do oruđa. Samo jedan ogromni top je izrađen u Jedrenu, a ostali su odliveni u logoru pod zidinama Istanbula. Osmanlijski inžinjeri su konstruisali livnicu na terenu koja je vrlo brzo izradila još najmanje jedan ogromni top i nekoliko manjih.
Smatra se da su Kinezi prvi koristili barut koji se sastojao od šalitre, sumpora i uglja. Najstarija osmanlijska baruthana je bila u Galipolju. Izgrađena je još u vrijeme sultan Bajazita I. Osmanlijska nalazišta šalitre, koja je bila osnovni sastojak, bila su u Anadoliji, a kasnije i u Evropi. Proces dobivanja baruta je tada bio vrlo složen i mukotrpan. Sirova šalitra se prala i topila da bi se iz nje odstranila so koja je bila sastavni dio rude.
